Svježe i nepredvidljivo

Konačno nešto drukčije i neočekivano! To su bili praktički unisoni komentari filmskih kritičara i publike nazočne na jutarnjoj projekciji filma Stric na ljetošnjem 69. Pulskom filmskom festivalu. Uistinu, ostvarenje koje je naposljetku osvojilo Zlatne arene za scenarij i kostimografiju (Ana Savić Gecan) bitno se razlikuje od filmova kakve smo se u hrvatskoj kinematografiji navikli gledati. Posrijedi je psihološka triler-drama s elementima apsurda koja se vješto poigrava očekivanjima gledatelja i tijekom praćenja koje ni u jednom trenutku niste sigurni kuda priča vodi i kako će sve završiti.

Film Stric vješto je režirano te dramaturški i narativno vrsno komponirano djelo autorskog dvojca koji ne bježi od filmofilskih utjecaja

Sam početak sugerira da se zbivanja odigravaju u vrijeme Božića potkraj 80-ih (prema pjesmi Dunjo mirisna sastava Novi fosili sa soundtracka može se pretpostaviti da je posrijedi 1989. godina), a protagonisti su troje članova jedne obitelji koji u kući na periferiji Zagreba dočekuju strica, gastarbajtera u Njemačkoj. Čini se da majka (Ivana Roščić), otac (Goran Bogdan) i njihov već odrasli sin (Roko Sikavica) s ljubavlju dočekuju strica (Predrag Miki Manojlović) s kojim će provesti najradosniji kršćanski blagdan, premda stric već pri rukovanju sa sinom obitelji pokaže određenu tamniju i agresivniju stranu svoje osobnosti. Nedugo potom postat će jasno da s obitelji koju promatramo, na temelju njihove upadljive ukočenosti i rezerviranosti, kao i nervozne međusobne komunikacije koja povremeno graniči s fizičkim sukobima, nešto nije u redu.

Isto se može reći i sa svim onim što gledamo, i to na više razina, od sve neugodnijeg ophođenja strica prema rodbini preko njegova sve očitije sadističkog odnosa osobito s majkom, što će otac i sin neurotičnim reakcijama i manjim međusobnim sukobima pokušati ublažiti, do ozračja za blagdanskim stolom, za kojim se doima da majci, ocu i sinu inače izvrsno ispečena purica i uglavnom ukusni kolači već izlaze na nos. Pozorniji gledatelji, ili oni koji film odluče pogledati više puta, praktički od sama početka mogu uočiti određene detalje koji signaliziraju da je ono što promatraju predstava u kojoj obitelj nevoljko i pod prisilom ne sudjeluje prvi put. A kad odnosi među svima počnu eskalirati, i kad majka (izvrsna Ivana Roščić koja nijansirano kreira traumatizirano stanje svog lika) strica upita što njih troje rade pogrešno, te kad on (odlični, uvjerljivo dijaboličan Manojlović) nju prisilno odvede u sobu, počet će se odmatati klupko nesreće i potencijalne tragedije u kojoj se obitelj nalazi.

Stric kao lik do sama kraja ostaje nedefiniran, o njemu i njegovim motivima gledatelji ne doznaju praktički ništa, osim toga da je sadist, zao i dijaboličan te da je, kako će se postupno pokazati, u ostvarenju svoje psihopatske želje za opetovanim stvaranjem ugođaja idiličnog obiteljskog Božića spreman ići do krajnjih granica, pa i preko njih. I Goran Bogdan i Roko Sikavica, kao i Ivana Roščić česti suradnici scenarističkog i redateljskog para Andrija Mardešić i David Kapac, izuzetno sugestivno i raspoloženo tumače svoje likove i u tome su, prema riječima Mikija Manojlovića, intenzivno spremni na eksperimentiranje i izlaženje iz svojih zona komfora.

Kao što je bilo razvidno i u njihovim ranijim pojedinačnim i zajedničkim filmovima kakvi su kratkometražni Iris i Nas dva te horor srednjeg metra Zagorski specijalitet, oni su autori koji preferiraju bizarne teme, pomaknute likove, složene karaktere i osebujnu poetiku.

Dok se u priči filma opet i nanovo ponavlja isti slijed događaja, samo s nešto više grubosti, osornosti i sukoba, i dok članovi obitelji počinju pucati pod pritiskom, gledatelj ispravno sluti da je ono što promatra pozornica za mnogo tjeskobniju i mračniju dramu. Ta drama uključuje i poigravanje identitetima likova, njihove sve složenije odnose koji se kreću i rubom groteske te postupno otkrivanje pozadine stričeva ponašanja i djelovanja.

 Film Stric vješto je režirano te dramaturški i narativno komponirano djelo autorskog dvojca koji ne bježi od filmofilskih utjecaja, štoviše rado ih eksplicira i elaborira. U tom kontekstu, nakon što su u Zagorskom specijalitetu dali efektnu posvetu nizu horor-klasika kakvi su Teksaški masakr motornom pilom Tobea Hoopera te Brda imaju oči i Posljednja kuća nalijevo Wesa Cravena, ali i Oslobađanje Johna Boormana, u ovom filmu na tematskoj, poetskoj i općenito izvedbenoj razini posredno ali jasno daju posvete ostvarenjima prvaka grčkoga čudnog vala Yorgosa Lanthimosa i austrijskog pesimista Michaela Hanekea, možda i najvažnijeg filmaša današnjice. Nakon Strica, buduće projekte Andrije Mardešića i Davida Kapca valja s nestrpljenjem iščekivati.